Koje države članice EU nisu prihvatile euro?
(Saznajte još: Koje su osnovne prednosti EMU; Koji su kriteriji za pristup EMU; Kako izgleda euro.)

Dobriša, evo odgovora na tvoje pitanje:

Od 1. siječnja 1999. godine euro je uvelo 11 od 15 članica Europske unije. To su: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, i Španjolska. To znači da euro nisu uvele Danska, Grčka, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Pri tome treba znati da Švedska i Grčka nisu još zadovoljile uvjete za pristup monetarnoj uniji, dok Danska i Ujedinjeno Kraljevstvo, iako su stekle uvjete nisu željele pristupiti monetarnoj uniji, odnosno uvesti euro. Predviđa se da će i ove četiri zemlje to učiniti u roku od pet godina.

Saznajte još i sljedeće:

Euro - nova europska valuta

Integracijski procesi unutar Europske unije od 1. siječnja 1999. jači su za još jednu poveznicu. Tog je dana, naime, prema odluci Europskog vijeća, a prema zaključcima iz Maastrichta, uvedena Ekonomska i monetarna unija (EMU). Taj čin označio je dovršenje procesa stvaranja jedinstvenog tržišta, a najeksplicitniji mu je izraz uvođenje Eura, jedinstvene europske valute. Može se reći da je to sasvim logičan događaj jer jedinstveno tržište podrazumijeva jedinstvenu valutu.

Ipak, proces još nije dovršen jer se s početkom 1999. godine u opticaju neće naći nove novčanice, niti će nestati marke, lire, franci i ostale valute zemalja koje uvode euro. Stoga će se u prvoj fazi euro koristiti samo u onim poslovima u kojima se ne koristi gotovina. To su u prvom redu međubankovne transakcije, trgovina na burzama, trgovina državnim obveznicama i sl. Međutim, euro će ući i u svakodnevni život običnog građanina jer će se plaćanje kreditnim karticama obračunavati u Eurima, bez obzira u kojoj se zemlji obavi kupovina i u kojoj će se valuti obaviti konačno plaćanje.

Koje su prednosti EMU odnosno uvođenja Eura?

Predviđa se da će euro potaknuti još jači razvoj Europske unije i povećati njezino značenje i svijetu. Ta se predviđanja mogu potkrijepiti s više argumenata.

Jedan od njih je ukidanje tečajnih lista između zemalja članica EMU čime će nestati međuvalutna kolebanja. Zahvaljujući tome tvrtke koje obavljaju trgovinu unutar EMU neće više imati troškove zbog tečajnih razlika. Stabilnost i smanjenje troškova potaknut će međunarodnu trgovinu i investicije što će rezultirati većim ekonomskim rastom. Značenje i veličina takve uštede jasniji su zna li se da zemlje EU više od 2/3 međunarodne trgovine obave unutar Unije.

Slijedeća dobrobit jedinstvene valute, a što će se izravno osjetiti u svakodnevnom životu je prestanak mijenjanja novaca na putovanjima unutar EU što će značiti uštedu vremena i novaca. Ova se tvrdnja potkrjepljuje jednim jednostavnim pokusom. Obavljeno je virtualno putovanje kroz sve zemlje članice EU pri čemu je određena svota novaca mijenjana u valutu pojedine zemlje, ali bez trošenja novaca. Na kraju "putovanja", nakon 15 takvih promjena, preostala je samo polovica početne svote. Osim toga, sa zajedničkom valutom lakša je usporedba cijena u pojedinim zemljama. To će dovesti do jačanja konkurencije, natjecanju u pridobivanju kupaca i kao konačne posljedice, poboljšanje usluga i pad cijena.

Nadalje, očekuje se da će uvođenje Eura kao obračunske valute smanjiti oslonjenost na američki dolar i njegovu dominaciju u međunarodnoj trgovini. To će smanjiti troškove koji proizlaze iz kolebanja tečaja dolara i doprinijeti stabilnosti europskog gospodarstva. Također se očekuje smanjenje kamatnih stopa i održavanje niske stope inflacije što će također doprinijeti gospodarskom rastu.

Uz prednosti postoje i nedostaci

Uvođenje Eura, uz navedene i brojne druge prednosti, ima i određenih slabih strana.

Među njima najčešće se navode troškovi samog uvođenja nove valute. To znači promjenu zakona i propisa, ali i informiranje ljudi o novoj valuti i njenoj primjeni, privikavanje stanovništva na uporabu eura itd. Naime, ljudi će izgubiti osjećaj za odnos među cijenama i još će neko vrijeme preračunavati cijene u staru valutu da bi lakše ocijenili što je isplativije kupiti.

Najveći će pak trošak biti izrada samih novčanica i kovanica te njihovo puštanje u optjecaj uz istodobno povlačenje sadašnjeg novca što će uzrokovati daljnje troškove. Razmjeri tih troškova mogu se shvatiti zna li se da je predviđena izrada 12 milijardi novčanica i 20 milijardi kovanica. Jedan od naizgled banalnih problema (ali zbog razmjera vrlo stvaran trošak) je izmjena i prilagodba milijuna različitih uređaja koji rade na kovanice ili s novčanicama (od bankomata, telefonskih govornica, automata za prodaju različitih proizvoda do npr. kolica u trgovačkim centrima).

Slijedeća teškoća je provođenje oštrih mjera koje će trebati provesti pojedine zemlje da bi zadovoljile kriterije za ulazak u EMU, a što privremeno može imati negativni utjecaj na gospodarski rast. Te se mjere najčešće odnose na smanjenje javne potrošnje i socijalnih programa.

Uvođenje eura znači i djelomičan gubitak (prijenos) suvereniteta pojedinih država u smislu predaje nacionalne ekonomske politike i njezinih instrumenata u ruke tijela EMU. To znači da zemlje članice EMU neće više moći, kao sredstvo poticanja svog gospodarstva, sniziti vrijednost nacionalne valute u odnosu na ostale jer su međuvalutni tečajevi fiksni. Takva povezanost i isprepletenost znači pak da eventualna kriza i negativni trendovi u jednoj od zemalja članica može imati posljedice za sve ostale zemlje. Upravo je to razlog što su za priključenje EMU postavljeni oštri kriteriji koji se odnose na financijsku sferu.

Kriteriji za pristup EMU

Kriteriji za pristup EMU definirani su Ugovorom iz Maastrichta, a vrijede kako za zemlje koje su uvele euro 1. siječnja 1999., tako i za zemlje koje će se priključiti kasnije. Kao najvažniji ističu se:

Inflacija (mjerena kao indeks porasta cijena u posljednjih 12 mjeseci) može biti za najviše 1,5 postotni bod viša od prosjeka u tri zemlje članice s najnižom inflacijom, a on je u siječnju 1998. bio 2,7%. Dugoročne kamatne stope zemlje pristupnice mogu biti najviše dva postotna boda više od onih u trima zemljama s najnižom inflacijom tj. od 7,8% (siječanj 1998.). Državni deficit ne smije prelaziti 3% bruto domaćeg proizvoda (BDP), osim ako to nije trenutna iznimka ili je deficit kontinuirano smanjivan i približio se graničnoj stopi. Od ostalih uvjeta navodi se visina duga u odnosu na BDP (manje od 60 %) i stabilnost tečaja dotične zemlje u posljednje dvije godine.

Međuvalutni odnosi

Ovakvi strogi uvjeti nužni su želi li se ostvariti jedan od vrlo važnih ciljeva, a to je snažna i stabilna valuta uz inflaciju unutar EMU manjom od 2%. Financijska stabilnost zemalja koje su uvele euro važna je budući da su tečajevi pojedinih valuta prema euru fiksni, tj. nakon što su određeni 1.1.1999. više se neće mijenjati. U takvim uvjetima nestabilnost gospodarstva u jednoj od zemalja članica može narušiti stabilnost cijelog sustava. Obračuni pojedinih valuta prema euru (a time i međusobni obračuni) obavljaju se prema slijedećoj tečajnoj listi:

1 EUR = 13.7603 austrijskih šilinga (ATS)
1 EUR = 40.3399 belgijskih franaka (BEF)
1 EUR = 5.94573 finskih maraka (FIM)
1 EUR = 6.55957 francuskih franaka (FRF)
1 EUR = 0.787564 irskih funti (IEP)
1 EUR = 40.3399 luksemburških franaka (LUF)
1 EUR = 2.20371 nizozemskih guldena (NLG)
1 EUR = 1.95583 njemačke marke (DEM)
1 EUR = 200.482 portugalskih eskuda (PTE)
1 EUR = 166.386 španjolskih peseta (ESP)
1 EUR = 1936.27 talijanskih lira (ITL)

Nove novčanice i kovanice

Kao što je već rečeno, 1. siječnja 1999. nisu uvedene nove novčanice i kovanice, to će se dogoditi tek 1. siječnja 2002. godine. Nakon toga nacionalne valute i euro koristit će se usporedno još najviše šest mjeseci, a zatim će euro biti jedino sredstvo plaćanja. Preostale novčanice moći će se još neko vrijeme zamijeniti za eure u bankama i posebnim mjenjačnicama.

Euro (službena skraćenica EUR) dijeli se na 100 centi. Sustav novčanica i kovanica sastojat će se od 7 novčanica i 8 kovanica. Predviđene su novčanice od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 eura, različitih po boji i veličini, ali jedinstvene za sve zemlje članice EMU. U njihov dizajn ugrađena je stilizirana arhitektonska baština Europe, iako nisu prikazane stvarne građevine. Prednjom stranom svih novčanica dominiraju prozori i prolazi što simbolizira otvorenost duha i suradnju unutar EU. Na stražnjoj strani novčanice prikazani su mostovi iz različitih doba kao metafora komunikacije među Europljanima te Europe i ostalih dijelova svijeta.

Kovanice će se izrađivati u vrijednosti od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 centi, te 1 i 2 eura. Za razliku od novčanica, kovanice neće biti jednake u svim zemljama. točnije, bit će jednake s jedne strane, dok je dizajn druge prepušten pojedinim zemljama za prikaz svojih nacionalnih obilježja. Na zajedničkom, europskom, licu kovanica prikazan je zemljovid Europske unije s poprečnim linijama na koje se nadovezuju zvjezdice s europske zastave. Pri tome, kovanice od 1, 2 i 5 centi naglašavaju smještaj Europe u svijetu, one od 10, 20 i 50 centi prikazuju Uniju kao zajednicu naroda, dok kovanice od 1 i 2 eura oslikavaju Europu bez granica.

U dizajnu naličja pojedine zemlje odlučile su se za jednaki izgled svih apoena (npr. Belgija, Irska), a neke će različitim motivima ukrasiti kovanice različitih vrijednosti (npr Italija, Austrija). Ipak, kovanice će, bez obzira na izgled i zemlju u kojoj je izrađena, vrijediti u svim zemljama EMU. Tako će npr. Finac u Beču moći kupiti sladoled novčićima izrađenim u Portugalu.

Dr. sc. Milan Ilić, doc.